Slike i crteži Kapora predstavljaju čovjeka, ženu i dijete kao da su roboti, automati napravljeni od cijevi, linija, oblika koji podsjećaju na planove strojeva. Čini se da Kapor crta imitirajući inženjera ili znanstvenika koji pravi stroj polučovjeka, polurobota i time nas već suočava s pitanjem: Je li čovjek stvarno jedan stroj? Naše tijelo, naš mozak, naše srce jesu li samo kotači koje pokreće mehanička ili kibernetička sila?

Ovo izjednačavanje čovjeka sa strojem postoji već dugo, potječe najmanje iz vremena prvih automata, iz 17. stoljeća. Descartes je, bez sumnje, bio prvi od filozofa koji je govorio o čovjeku-stroju. Po njemu, tijelo čovjeka, životinja i biljaka može se usporediti sa strojem te piše: „Ne poznajem nikakvu razliku između strojeva koje prave obrtnici i različitih tijela koje stvara sama priroda" (1649). Ova analogija otvorit će polje medicini i modernoj biologiji za koje je srce jedna vrsta pumpe, a arterije su neka vrsta cijevi koje se mogu zamijeniti prema potrebi.

lako Descartes tvrdi da je tijelo čovjeka stroj, to ne vrijedi, po njemu, kad je u pitanju duša koja ostaje nematerijalna duhovna stvarnost, slobodna i božanskog podrijetla. Descartes-ov mehanizam ne traži dakle objašnjenje savijesti/svijesti zakonima fizike, ali time što se usudio praviti usporedbu između živog tijela i stroja, dao je oružje strogom materijalizmu, te je filozof La Mettrie, stoljeće kasnije, napisao knjigu naslovljenu Čovjek stroj (1747) u kojoj je, ovaj put, cijeli čovjek, tijelo i duša, sveden na stroj.

Dva stoljeća kasnije, što je Kapor naslikao šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, čini se da se već ostvaruje oko nas zahvaljujući modernoj tehnici. Ona danas stvarno pravi sve savršenije čovjekolike robote koji već imitiraju određena ljudska ponašanja i sposobnosti. Također se primjećuje razvijanje, koje nas zadivljuje i zastrašuje, projekta transformiranja čovjekovog tijela i njegovog mozga zahvaljujući mehaničkim i informatičkim ugradnjama (transhumanistički pokret). Mozak se danas izgleda može usporediti s kompjuterom zbog činjenice daje mišljenje ponekada svedeno na računanje koje obavljaju informatički strojevi. Umjetna inteligencija silicija sposobna je poboljšati se, i to neograničeno, tako da će možda jednog dana nadići ljudsko mišljenje na svim područjima, kao što je to već činjenica u šahovskoj i go igri. Poboljšani čovjek i poljuđeni robot utjelovit će sutra - tko to zna? - jednu novu postljudskost (postčovječnost) koja će sličiti Kaporovim slikama.

S moje strane, vidim u Kaporovim djelima poziv na traženje u meni onoga što funkcionira kao stroj, te pronaći u mom ponašanju dio mehaničnosti koji se u njemu nalazi. Razumijem ove slike kao poziv prema onomu što u nama nije ni mehaničko, ni makinalno. Nema sumnje, Antun Kapor nije tražio ovim slikama optužiti skretanje tehničkog materijalizma modernog svijeta, koji nas vrlo često primorava da živimo kao strojevi, kao što su to činili neki drugi umjetnici: on stvarno misli da je čovjek jedan stroj.

Isto tako je istina da većinu vremena živimo na takav način da to življenje ponavljamo kao roboti. Tako se čini da naše misli bez originalnosti, potječu od jednog programa kojemu mi nismo začetnici; naši osjećaji su vrlo često jednostavne automatske i biološke reakcije; naša djela reproduciraju ono što društveni stroj očekuje od nas... Ako čovjek živi sâm kao jedan stroj, neće biti teško stroju imitirati čovjeka.

Međutim, zar se u samom stvaralačkom aktu Kapora, izvoru ovih slika i crteža, koji ga je nadhnjivao u njegovoj mladosti tijekom nekoliko godina, ne može vidjeti dokaz da sve u čovjeku nije makinalno? Zar sloboda i snaga njegovih djela ne svjedoče o jednom drugom izvoru koji nije mehanički?

Vjerujem da se originalno umjetničko djelo pojavi u svijetu a da nije bilo predviđeno; ono izmiče svakom determinizmu, ono nije mehanički proizvod. Ono izvire iz slobode bića, kako je to negdje rekao Bergson. U tom smislu, umjetničko djelo ukazuje na ono što u nama nadilazi stroj.

Ako znamo spojiti u nama isti živi i stvaralački izvor, zar ne možemo, dakle, izići iz oubičajenog mehanizma ponavljanja našeg funkcioniranja?

Svako redovno djelovanje moglo bi postati, samo po sebi, umjetničko djelo, čista spontanost, čisti zalet buđenja i stvaranja. Sve u svemu, radi se o tome da se u svakom trenutku oslobodimo svih mehaničkih snaga koje nas zarobljavaju kako bismo našli živog, slobodnog čovjeka, i novog, pa ga upisati u svijet dajući mu lik.

Kaporova umjetnost nam otkriva jednu istinu: čovjek živi poput stroja, ali nam također može dati nadu: možemo je prepoznati i pronaći put slobode.

José Le Roy,

Profesor filozofije, Pariz